+385 95 91 20 205 croswimming@gmail.com

Halliwick udruženje za terapijsko plivanje

Halliwick metoda (sada koncept) je razvijena 1949. godine od strane Jamesa (Mac) i Phyl McMilan za podučavanje osoba s invaliditetom. Mac je bio inženjer te učitelj plivanja i trener. To je doprinijelo njegovom razumijevanju hidrostatike i hidrodinamike te omogućilo razumijevanje problema ravnoteže i pokreta u vodi, na koje su nailazile osobe s (teškim) invaliditetom. Koncept je dobio ime prema školi Halliwick u sjevernom Londonu u kojoj se prvi put počelo raditi na takav način.

Prvi klub, Halliwick Pingvini, osnovan je 1950. godine i prihvaćao je ljude s različitim vrstama fizičkih, mentalnih i osjetilnih oštećenja. To je bila posve dobrovoljna grupa. Roditelji, rođaci i prijatelji plivača su bili trenirani za instruktore i pomagače.

Halliwick koncept

Djeca se rađaju iz vodenog medija i kroz cijeli život uživaju u vodi na različite načine.
Za osobe s posebnim potrebama plivanje može biti i sastavni dio rehabilitacije, ali i način za psihičku prilagodbu na različite situacije kao i rekreaciju i socijalizaciju. Novo iskustvo ulaska u vodu, aktivnosti provedene kroz igru i fizička aktivnost djetetu koristi, ne samo fizički nego i psihički.
Za dijete s posebnim potrebama aktivnosti u vodi, kao i savladavanje neke od tehnika plivanja, može biti jedini način samostalnog kretanja u prostoru. Takvu samostalnost može naučiti kroz program po Halliwick konceptu.
Začetnik ideje i prvi koji se počeo baviti ovim pristupom s djecom u vodi bio je James McMillan, davne 1949. u Velikoj Britaniji.
Sve je počelo idejom o integraciji djevojčica iz Halliwick škole sa zdravom djecom.
James McMillan, inače inženjer tehničke struke, povezao je principe vode – hidrodinamiku, hidrostatiku i ostale zakone fizike, s oblikom i ponašanjem tijela u vodi. Postupno se plan i program razvijao do postavljanja 10 točaka učenja plivanja koje su nazvane Halliwick koncept.
Deset točaka prate logički slijed učenja plivanja tj. stjecanja potrebnih motoričkih aktinosti. Sve točke moraju biti savladane kako bi se plivač uistinu osjećao «sretno u vodi». (Association Of Swimming Therapy, 2002.)
Plivači se podučavaju u omjeru jedan naprama jedan instruktora s plivačem do vremena kada je postignuta potpuna neovisnost. Par instruktor-plivač postaje jedinica unutar grupnih aktivnosti, tako da plivač dobiva prednost socijalne interakcije sa svojim kolegama, dok u isto vrijeme uživa nenametljivu, ali stalnu pažnju individualnog instruktora. Kroz medij igara prilagođenih dobi i sposobnostima, grupe  se upoznavaju sa svojstvima i ponašanjem vode te kako kontrolirati vlastite probleme neravnoteže.
 Davanje ispravne pomoći od strane instruktora omogućuje plivaču da doživi mogućnost pokretljivosti koju ne može osjetiti na kopnu.Nakon što je početna psihička prilagodba vodi učinjena i principi kontrole ravnoteže naučeni, plivači dosežu nivo gdje su se spremni odvojiti od kontakta s instruktorom. Tada, možda po prvi puta u životu mogu osjetiti potpunu neovisnost pokreta
 Plivači se podučavaju kako održati sigurnu poziciju disanja, kako ponovo steći tu poziciju  iz svake druge pozicije ; te kako kontrolirati izdisanje kada je lice potopljeno pod vodom. Oni se upoznavaju sa svim dostižnim rotacijama tijela te se uče kako započeti, kontrolirati i zaustaviti te rotacije po volji.
Sile uzgona,turbulencije i otpora pokretu se podučavaju , zajedno sa metacentričnim efektima.Rezultat je siguran plivač čija se samouvjerenost temelji na dobrom poznavanju vode i mogućnosti za kontrolu vlastitih pokreta u vodi.